O Iskrenome Pokajanju

car davidDavid je bio Božiji čovjek. Ipak, on nije mogao nad sobom da straži te je imao nesreću da padne u teške grijehove ubistva i brakolomstva. Kako olako čovjek pada u grijeh! A đavo ga onda uči da ovaj grijeh pretaji, da ga ne ispovijeda kako bi sa njim još sigurnije zapao u tamu. Međutim, svoje grijehove treba uvidjeti, nazva … ti ih pravim imenom da bi ih kroz otvoreno priznanje pogodili i pred njim osjećali gađenje. Svakodnevno i svakog trenutka treba stražiti nad svojim grešnim pokretima i čuvati se od iskušenja, jer nečastivi nas neprestano prati i traži da nas upropasti. Ali Gospod naš je pravedni sudija. On ne gleda ko je ko. Iskreno pokajanje srca je jedino u stanju da nas izbavi. Pokajati se – znači da sa puno bola i od srca priznamo svoju krivicu, i svom dušom težimo popravci i otkajanju. Pokajanje treba da bude iskreno i sasvim dobrovoljno. Naša pokajnička molitva treba da je svjesno i slobodno ispovijedanje duše. Ako si se ogriješio o Gospoda i tvoji te grijesi muče, peku, onda se odmah obrati Hristu i izlij pred Njim svu svoju krivicu i nedug. Od Njega ti samo dolazi spasenje.

Pokajanju pomaže: savjest, pamćenje, predstava, osjećanje i volja. Kao što svim snagama svoje duše griješimo, tako isto i pokajanje mora da dolazi iz cijele duše. Bez osjećanja potrešenosti srca, bez namjere da se popravimo, naše pokajanje je licemjerstvo. Svijest o grijehu treba izoštravati, uspavanu savijest treba buditi, svoju slabu volju treba učvršćivati i goniti je da se odupre grijehu.

Carstvo se Božije samo kroz napor stiče. Zato neka se poročni pokaje i ostavi svoj porok, srebroljubljivi – svoju gramzljivost, lažov – svoje laži, pijanac – svoje pijanstvo, pohotljivac – svoje sladostrašće, slavoljubljivi – svoje častoljublje, gordljivi – svoju gordost, nestrpljivi i bundžija – svoje nestrpljenje i roptanje, da se svaki trudi oko hrišćanske ljubavi i da nosi slabosti slabih.

Grijeh odvaja od Boga Koji je naš vječni život. Kroz česte ispovijesti grijeh gubi svoju moć, zavodljivost i prijatnost. Ako bi se ljudi često i iskreno kajali – kako brzo bi se istopile njihove strasti, a njihovi grijehovi izgubili svoju snagu. Treba biti strog prema sebi, neštedice sebe osuđivati, energično se boriti protiv svojih pohota i loših navika i svom snagom težiti ka svom preobraćanju, kroz iskreno pokajanje, uzdržljivost, kroz djela ljubavi, a prije svega kroz molitvu srca. Osjećati dubok bol zbog grijeha – to je Božiji dar; to je puno pokajanje – samoosuđivanje sa čvrstom namjerom da se ostavi dosadašnji ogrjehovljni život, da se postane novi čovjek, da se Bogom i sopstvenom savješću izmiri. To je, takođe, i čvrsto povjerenje u Božiju sveopraštajuću dobrotu. Samo onaj ko se svjesno i iskreno kaje – dobiće oproštenje. Dok nepokajanima slijedi – propast.